IvanSarar

Odživio sam Share konferenciju.

Share, čini mi se, tematizira kreativno snalaženje i život u digitalno doba.

Ako takvo što postoji.

Upravo zato je to ogromna tema, zastrašujuća.

Potraga za znanjem kreira geometrijski veću količinu neznanja čiji je balast ogroman.

Osim što me drajva naivna znatiželja, za mene vrijedi i ona David Byrneova - “I’m a government man” (koliko god to čudno i meni zvučalo) cijela ta tema zanima i profesionalno i osobno i suštinski.

No više od svega toga istraživao sam vlastiti osjećaj bivanja u nedvosmisleno definiranom hipsterskom okruženju (nemam potrebe elaborirati). Zapravo trenutno nisam sposoban “to deliver” ozbiljan osvrt, forma mi bježi pod prstima i ovo je više kaotična impresija koja može nešto značiti ljudima koji su bili na Shareu, da uskladimo impresije i da ih izbacimo iz radne memorije.

Trodnevno bivanje u Domu Omladine otvorilo je u meni gomilu nedoumica o stavovima i htijenjima čitavog tog nadirućeg digitalnog (hipsterskog) plemena. (Zapravo sam bio fokusiran da upijem energiju te generacije nakon 85. i da nešto naučim.)

Iz nekog intuitivnog razloga, prateći odnos prema pojedinim temama ali i čitavu atmosferu sve mi se više čini da je sve to samo ultimativna pojava uvoza zrelog konzumerizma u nezrela duštva (Srbija i Hrvatska) u kojima ne postoje osnovne pretpostavke koje bi mi omogućile da se u potpunosti saživim s tim šarenim hedonizmom. Čini mi se da se gomile izdizajniranih klinaca prave se da vjeruju u obećani digitalni raj za čiju se slobodu vrijedi boriti, a u isto vrijeme na susjednom trgu političke partije demonstriraju retorike u kojima nema mjesta ni za kakve slobode a kamoli za one globalno digitalne.

Svi ti gadgeti možda će biti pregaženi traktorima.

Ali digitalno pleme za to ne mari.

I upravo zato mi se čini da je područje borbe krivo definirano, da uvozimo modu a zanemarujemo suštinu. I zato na panelu momaka koji predstavljaju srpsku Digitalnu agendu baš nema publike, što je žalosno.

Da se razumijemo, nipošto ne mislim da sam ekspert za sve te teške i pomalo sudbinske teme. No ono što je u mojem profesionalnom fokusu, a to su reperkusije digitalnog doba na kulturu i stvaralaštvo, pomno sam pratio i nisam osjetio da konferencija stvara neke kritičnu suštinsku masu potrebnu za pomak, kao da je fokus negdje drugdje ili ga uopće nema.

Upravo zato je emotivni nastup ruskog umjetnika i borca za gay prava Slave Mogutina iznio više suštinskog i ovovremenog u kontekstu razvoja društava famoznog našeg Regiona, nego brojne teme koje sugeriraju da živimo u internetu.

Kvragu, ne živimo u internetu, dajte ekspandirajte vaš pogled na svijet i humanizam.

 Bio sam zadovoljan i ponosan što smo dvoje mojih kolega i ja bili vjerojatno jedini službeni akreditirani predstavnici jedne gradske uprave, i što smo prisustvujući open government panelu sa skandinavskim i njemačkim predstavnicima zaključili da radimo dobar i relevantan posao, u kontekstu europskih trendova. Dosta smo naučili slušajući i raspravljajući.

 I zato mi je bilo užasno kada su me gomile poznatih ljudi zaustavljali i pitali: “Što ti radiš ovdje?” na koje je moj odgovor bio “Radim.” a njihova reakcija čuđenje. I užasno mi je bilo kada istih tih ljudi nije bilo na temama kao što su open government, music copyright (btw očajno odrađen) i što nemušto laprdanje Elisabeth Stark pada na plodnije tlo nego prezentacija Andy Keena koja je iznešena s energijom mamuta. Pa čak i ako se ne slažete s njegovim tezama barem možete ponešto naučiti o moći prezentiranja.

Jebi se kreativna hipsterska industrijo.

Inspirativni i uvjerljivi su bili Vuk Ćosić, Aubrey de Grey, Rasmus Fleicher, Daniel Domscheit-Berg i brojni koje zaboravljam u prvom naletu sjećanja. Naravno, gomila toga je propuštena, i netko drugi može imati potpuno druge utiske. I dobro je da je tako.

Tempo događanja je, u duhu plemena, jako brz i zapravo prijeti da generira površnost. No to je valjda logika ovakvih konferencija, dotakni mnogo toga, istražuj kasnije.

To je bio dan.

Beograd noću, beskonačno šarmantan i inspirativan kao i uvijek. Čini se da se u grad jako ulaže, iako ga redovito posjećujem posljednjih 12, 13 godina svaki se put vide novi pomaci. Tako da je sraz sa stanjem u društvu zapravo sve veći.

Novi most mi se ne sviđa, jednostavno je pre, a to me nervira.

Po prvi put sam obišao klubove KC Grad, Gun, Tube i ikonički 20/44 u kojem se proljetna noć pretvara u ljetno jutro što je zanimljiva pojava za mene. Svugdje mi je bilo lijepo.

Uživao sam u susretu sa (pre)brojnim ljudima iz života, iz twittera, odasvuda. Zezali smo se dosta, nije se spavalo.

Najviše sam uživao u onima koji nadilaze sve kategorije i ne imenujem ih digitalnim identitetima – ljubav Nebojši, Aleksandru, Vanji, Jeleni i Marini.

Vidimo se.

U internetima.

svi poluditi od multitaskinga koji nas čini autistima. 

Noćas je umro Steve Jobs, osnivač tvrtke Apple i veliki vizionar, čovjek koji je nesumnjivo više od svih drugih ljudi utjecao na načine na koje koristimo kompjutere, konzumnu elektroniku i internet.

Htio sam podijeliti s vama razloge zbog kojih je to zanimljivo, važno, tužno i lijepo.

On je najpopularniji direktor neke firme ikada, poput neke rock zvijezde, što je samo po sebi neobično.
Izmislio je sve sprave o kojima smo danas gotovo ovisni - osobni kompjuter, popularizirao je miša i takozvano grafičko sučelje ( to je ovo na ekranu po čemu vozamo miša a ne kao nekad u DOS sustavu ako se sjećate kada su kompjuteri bili za čudake informatičare) izmislio je sve ove iPode, iPhone, iPada, sve sprave kojima je napravio potpuni zaokret u načinu na koji doživljavamo kompjutere, telefone, slušanje i kupovinu glazbe, komuniciramo, fotografiramo, arhiviramo vlastita sjećanja.

On je osoba koja je odlučila da je kompjuter sprava za mase a ne za klase.

Stvorio je tehnologiju koju ljudi jako vole, što nije tako često slučaj…

Nama iz kulture (kako to glupo zvuči) važno je znati i njegov social background, znati da je Steve Jobs dijete duha 60-ih, usvojen, običan middle class mangup iz (naravno) Kalifornije, nikada nije završio fakultet, predstavnik je jednog osebujnog vremena i socijalnog kruga koji je puno više vezano za osjećaj potrebe za mentalnim unaprijeđenjem čovječanstva a ne proizvodnje naprava.

Svoju fokusiranost Jobs nesumnjivo duguje kulturi i popularnoj kulturi - svjetonazor je oblikovao putovanjima po Indiji, smatra da je uzimanje LSD-a jedno od njegovih najvažnijih iskustava u životu, dugo je hodao sa Joan Baez, tipičan je open minded čudak San Francisco Bay Area područja, vjerojatno napropulzivnijeg područja zapadne civilizacije.
Kada je Apple upao u krizu osnovao je Pixar studio za animirane filmove, proslavio se sa Toy Story i još nekoliko naslova a kada mu je to dosadilo prodao je sve Disneyu i vratio se svojoj glavnoj strasti, stvaranju humane tehnologije za najšire mase.

Vrijeme će pokazati da li je napravio puno za kvalitetu života svih nas ili nas je napravio robotima, ali nije ni važno, ako je vrijeme za robote budimo barem roboti sa stilom.

Teme koje propituju da li smo postali kiborzi zbog činjenice da sve aktivnije koristimo elektronske uređaje kao nadomjestke vlastitih sposobnosti sve češće govore u prilog kiborgizacije čovjeka. Uostalom koliko brojeva telefona ili e-mail adresa znate napamet, a koliko za to imate pouzdanog elektronskog pomoćnika…

Sve to znatno utječe na naš redovni svakodnevni posao, na izdavačku i glazbenu djelatnost, ali i na djelatnosti novih medija i na audiovizualne djelatnosti.

Način na koji doživljavamo stvaranje i poticanje kulture sve je više povezan sa područjima koje je upravo stvorio i osmislio Steve Jobs.

Ta je tema važna i za naš posao, kako se nositi sa činjenicom da sve te sprave predstavljaju medij, i da je naša dužnost aktivno razmišljati kako se širi i stvara kultura kroz te nove medije, podjednako kao što su isto promišljali za televiziju i radio.

Razmislite, dramski program Hrvatskog radija 3 kao i neki dijelovi televizijskog programa postali su kulturne ikone, a u svojim začecima sigurno su promatrani sa čuđenjem i podozrivošću.

Suprotno tome , dužnost nam je propitivati i mogućnosti dehumanizacije koju svaki novi medij nosi sa sobom.

Sve su to teme koje se intenziviraju u ovakvom trenutku, i dobro je da je tako.

Vratimo se Steveu.

Uz sve ove romantične i ponekad idealizirane podatke o njemu, nedvosmisleno stoji i brutalna činjenica da je stvorio najveću kompaniju na svijetu, veću od svih naftaša, energetičara, auto-industrija.

Apple je najveća i najuspješnija kompanija na svijetu.

I ta činjenica puno govori o našem vremenu, i o aktualnim potrebama koje civilizacija očito doživljava kao svoje suštinske potrebe.

To je svakako dio kulture.

Njegovi su izumi bacili na koljena najveće firme - IBM, Nokiu, glazbenu industriju.
Nema čovjeka koji je tako aktivno oblikovao i poslovni svijet i svakodnevni život.

(Svoj je posao započeo sa 1300 posuđenih dolara.)

Ja sam osobno korisnik Apple proizvoda već 9 godina, nisam fetišist kako Apple korisnici često znaju biti, ali stvar je jednostavna - druge su naprave jednostavno neuzbudljivo sranje.

Apple stvara iskustvo koje je snažan estetski fenomen i osjećaj sudjelovanja u nečemu što je definitivno popularna kultura.

Čak i oni koji mrze Apple (a ima ih mnogo) govore puno o uzbudljivosti tog Jobsovog projekta - ne postoji mržnja prema običnim, dosadnim i prosječnim stvarima.  

Eto.
Htio sam ukazati na jedan intenzivan civilizacijski moment i htio sam podijeliti s vama svoj osjećaj uzbuđenosti i tuge zato što je umro Steve Jobs, i oplemeniti malo našu zajedničku svakodnevicu.

Vidjet ćete koliku će lavinu u medijima izazvati ovaj moment sljedećih dana, ali i kroz filmove i kulturne proizvode u bliskoj budućnosti.

Pomislio sam da je to bitno.

Ivan.

…nad pašnjacima Posidonie Oceanice.

 Ukoliko mislite da se vas ovo ne tiče to je samo znak da ste malodušni.

Prelazim na stvar.

Nedavno me novinar Novog lista pitao zašto se rebalansom gradskog proračuna drastično smanjuje iznos (sa milijun i 300 tisuća na samo 300 tisuća kuna) za sanaciju pročelja zgrade HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Odgovorio sam da stručni elaborat taj projekt procjenjuje na više od 24 milijuna kuna, na njega će se nadovezati i elaborat o rekonstrukciji interijera te je evidentno da takve zahvate nije moguće financirati iz gradskog proračuna, na kapaljku. Mišljenja sam da su takvi zahvati tema i pitanje nacionalne kulturne politike, ukoliko zaista vjerujemo da su sva Hrvatska narodna kazališta od posebnog značaja za kulturu nacije.  

Na moj tekst reagirao je gospodin Srećko Šestan, ravnatelj Uprave za izvedbene umjetnosti i audiovizualnu djelatnost Ministarstva kulture RH, bazirajući svoje reagiranje na tumačenju postojećeg Zakona o kazalištu, odnosno moje nepoznavanje istoga. Gospodin Šestan smatra da je održavanje HNK posao osnivača tj. Grada Rijeke a komparaciju sa zagrebačkim HNK  onemogućava tvrdnjom da su u Zagrebu suosnivači Republika Hrvatska s udjelom od 51 posto i Grad Zagreb s udjelom 49 posto te je u tom omjeru kazalište i financirano.

To je nesumnjivo točno, ali je li i pravedno? Jer istovremeno su Hrvatskim narodnim kazalištima u Osijeku, Splitu i Rijeci osnivači samo matični gradovi, ali ne i Republika Hrvatska. Zato nemam namjeru dalje polemizirati sa sadašnjim stavovima gospodina Šestana koji je nesumnjivo vrhunski poznavatelj ove problematike, stoga na njegovo reagiranje objavljeno u Novom listu nisam odgovarao.

No ovdje podsjećam na njegove stavove od prije nešto više od deset godina, točnije iz njegova intervjua Vijencu u studenom 2000. godine. dok je obnašao funkciju intendanta riječkog HNK. (intervju dostupan na linku):

http://www.matica.hr/Vijenac/Vij175.nsf/AllWebDocs/Kljucanjetimskirad

Odgovori gospodina Šestana koje citiram odnose se na iste teme koja sam nedavno dotakao u spomenutom članku Novog lista: nelogičnosti u financiranju sustava HNK, potreba za jedinstvenom koordinacijom mreže HNK, potreba za balansiranjem razina financiranja svih nacionalnih kazališnih kuća od strane države odnosno gradova osnivača. Ukratko, potreba za logičnijim i umreženijim sustavom nacionalnih kuća koji neće nikoga favorizirati.

Pogledajmo nekoliko tadašnjih promišljanja gospodina Šestana:

” Nas sada uglavnom financira Grad, koji daje 82 posto prihoda, a svega 8 posto daje nam Ministarstvo kulture. Moj je prijedlog da se u okviru novoga kazališnog zakona uvede drukčiji sustav financiranja, u kojem bi materijalno-režijske troškove pokrivao državni proračun, a programe i investicijsko održavanje Grad. Na taj bi se način sva četiri nacionalna kazališta izjednačila u startnim osnovama.”

“Ništa se ne može poduzeti dok se ne riješe ključne stvari, a nadam se da će to biti uskoro. Mislim na promjenu zakona o nacionalnim kazalištima, ponajprije na sustav njihova financiranja. Iluzorno je očekivati da će mladi glumci doći iz Zagreba u Rijeku na manju plaću nego što je mogu dobiti u bilo kojem zagrebačkom kazalištu.”

“Zaključeno je da su potrebna četiri nacionalna kazališta. Sad treba promisliti kako međusobnom suradnjom racionalizirati njihov repertoar.”

Na prvi pogled jasno je podudaranje brojnih stavova gospodina Šestana i mene. Naravno, ostavljam otvorenu mogućnost da se stavovi s vremenom mijenjaju ali ipak vjerujem da je podudarnost naših stavova značajnija od slučajne i izravno govori o važnosti teme. A tema je bolno elementarna i nacionalna - nema nikakve veze sa političkim prepucavanjima na relaciji Rijeka-Zagreb, kako se to često voli imputirati. Ta tema otvara neka uznemirujuća pitanja, bez obzira na sezonu kiselih krastavaca.

Kako je moguće da država sustav nacionalnih kazališnih kuća financira tako da narodna kazališta naše najveće gradove financijski opterećuju na posve neuravnotežen način:  Zagreb  tako “svoj” HNK financira sa samo 9% od ukupnog gradskog proračuna za kulturu, Split i Rijeka “svoja” Hrvatska narodna kazališta uobičajeno sa cca 50% od proračuna kulture, a Osijek sa šokantnih 72%?

Koja to državna kulturna politika stvara takav nesrazmjer kroz vlastite zakone (u kojima je Zagreb privilegiran budući da država kao suosnivač pokriva 51% proračuna HNK) i hoće li akteri budućih parlamentarnih izbora dotaknuti ovu vruću temu, i kakve su uopće kulturne politike naših političkih stranaka?

Kako je moguće da zakon daje za pravo državnoj politici (točnije Ministarstvu kulture, točnije ministru kulture) odobravanje mandata intendantima ustanova koje financira sa oko 5% ukupnog proračuna (kao što je slučaj u riječkom HNK) i kako iz toga proizlazi pravo državne politike da određuje količinu produkcije nacionalnim kućama u čijim troškovima tako skromno sudjeluje?

Kada bi se nečija državna kulturna politika usudila preispitati zakone, te barem malo poštenije razdijeliti tih 60-ak milijuna kuna koje odlaze u nacionalne kuće (npr. 30 m. Zagrebu, a preostalih 30 dijele Osijek, Split i Rijeka) tada bi ti hrvatski gradovi dobili “push” u kulturnom proračunu od cca milijun eura godišnje – sredstva s kojima bi mogli učiniti, iz sadašnje perspektive, nezamislivo mnogo.

Duboko vjerujem da je to znatno poštenija nacionalna kulturna politika.

Neka se gospoda zamisle. 

jako mi fali taj tviter od nekad. razmišljao sam jučer o njemu. nisam siguran niti da postoji. mislim da su svi ti ljudi koji su ga činili još tu. većina njih su ni krivi ni dužni postali zvijezde tvitera, iako u onom našem tviteru nitko nije bio ništa više od samog sebe.

čini mi se da odnosi na tviteru imaju neki čudan rok trajanja. a i organski rast tvitera se tu upetlja, stvara kvantitetu koja zamara. to je kao kad imaš neko malo slatko društvance u srednjoj školi pa se skupa upišete na fakultet među puno drugih ljudi. i svi ste tu, i pravite se da je isto. ali više ništa nije isto. i onda nastanu neka ili izmišljena ili stvarna razočarenja. jer ljudi nastoje zamisliti u osobe više od onoga što je moguće. ta generalizirana, idealizirana nevinost odnosa je kratkog daha. zapravo se iznenadim kako je i mene prevarila, jer je nisam osjetio baš od tih nekih nevinih high school i studentskih dana, dana koje sam završio klasičnim raspadanjem društva i prokletim odrastanjem. kao u filmu “dan velikih valova” kojeg baš volim zbog tog nevinih raspadajućih prijateljstava.

u našem starom tviteru sam osjetio nešto od te nevjerojatne dječačke emocije. opilo me to, priznajem. ta fizička udaljenost i virtualnost stvori iluziju novog svijeta. ali novo prestaje biti novo. sve ima jebeni rok trajanja. djeca se zasite i najboljih igračaka, a komunikacija u 140 karaktera ipak je igračka. krhka.

prokleto je to. svi smo prokleti. trošimo sebe i odnose. habamo se kao odjeća. potroše nam se boje.

a onda se vratimo u samoću.

Dugo se nisam vozio autobusom. Zagreb-Rijeka. 10 godina. Tada je to bila linija nove romanse. Srećom da romansa motivira. Romansa kupuje aute, polaže diplome, iznajmljuje stanove. Romansa je moj benzin. Jedan od mojih benzina. Iako već odavno nije romansa nego nešto kompleksnije čemu nemam potrebu dati ime. Vozim se tako u busu. Sada će Jaska, pa novi izlaz s autoputa, pa Draganić, pa kanal Kupa-Kupa. Na toj vječnoj cesti mog života. Vozim se.